Moj prvi roman i lekcije koje sam naučio.

Kad sam prije dvije godine sjedio za starim stolom u malom stanu u Zagrebu i kucnuo prve rečenice svog prvog romana, nisam imao pojma u što se upuštam. Mislio sam da će biti dovoljno imati dobru ideju za zaplet i nekoliko zanimljivih likova. Brzo sam shvatio da pisanje kriminalističkog romana zahtijeva puno više od toga.

Početak koji je izgledao jednostavno

Prvih mjesec dana pisao sam bez plana. Svaki dan sam dodavao nove poglavlja, uvodio nove likove i mijenjao motive. Nakon što sam napisao oko 40 tisuća riječi, shvatio sam da se radnja raspada. Likovi su djelovali neuvjerljivo, a zaplet je imao previše rupa. To je bio prvi veliki udarac samopouzdanju.

Odlučio sam stati i početi iznova. Ovaj put sam napravio detaljan outline. Svako poglavlje imalo je svoju svrhu, svaki lik motiv koji se razvijao kroz priču. To je bio trenutak kad sam shvatio da struktura nije ograničenje, nego oslonac.

Lekcija o likovima

Najveća promjena dogodila se kad sam počeo ozbiljno raditi na likovima. Umjesto da ih koristim samo kao alat za napredak radnje, dao sam im prošlost, strahove i proturječja. Glavni detektiv više nije bio savršen junak, nego čovjek koji se bori s vlastitim demonima. Čitatelji su to prepoznali i reagirali mnogo toplije.

Važnost istraživanja

Još jedna lekcija koju sam naučio bila je važnost istraživanja. Za vjerodostojnost policijskih procedura proveo sam sate čitajući intervjue i dokumente. Iako roman nije dokumentarna priča, detalji stvaraju atmosferu koja čitatelja uvlači u svijet knjige.

Također sam naučio da je važno znati kad stati. Postoji trenutak kad dodatno usavršavanje više ne pomaže, nego šteti. Nakon što sam tri puta prošao kroz rukopis, poslao sam ga uredniku. Čekanje odgovora bilo je najteže razdoblje cijelog procesa.

Posljednje dorade i objava

Kad je urednik vratio primjedbe, shvatio sam koliko je objektivan pogled važan. Neke scene koje su meni bile dramatične, njemu su djelovale prenategnuto. Nakon konačnih izmjena, roman je konačno bio spreman.

Objavljivanje prvog romana bilo je miješano iskustvo. Radost zbog dovršenog projekta pomiješana je s nervozom kako će ga publika primiti. No najvažnije što sam naučio jest da svaki roman, pa i prvi, služi kao temelj za sljedeće. Greške su neizbježne, ali one su i najbolji učitelji.

Ne postoji savršen prvi roman, ali postoji iskreni prvi roman koji pokazuje put prema boljem pisanju.

Te lekcije danas primjenjujem na svakom novom projektu. Strpljenje, struktura i dubina likova ostaju temelji mog rada.